Ivanjski dan 2
  
       
 
4. Ivandan
 Obitelji su se okupljale na mjestu slavlja. Svima su mjesta bila unaprijed odreðena, mjesta na kojima su sjedjele obitelji, rodbina. Tu su pozivani i gosti. Uz razgovor tiho bi svirali tamburaši, a nudila se isto i rakija.
Slijedio je dolazak glavnih gostiju, župnika, naèelnika, obiteljskog starješine kojemu je pripala èast prireðivanja Ivandana, kao i ostalih gostiju. Svi bi obilazili okolo i pozdravljali bi se i razmijenili po koju rijeè sa svim starješinama.
 
Nakon obilaska uz pozdrave, najstariji bi Ivan pristupio slavoluku okiæenom ivandanskim cvijeæem, - oglasio bi se bubanj opæinskog glasonoše, te nakon što je prestao bubati, - poput kakvog poklisara, kako bi svi èuli, uruèio je pozdrave svim gostima i okupljenima, spominjuæi njihova imena, podigao bi svoju èuturicu. Nakon toga bi zasvirao orkestar vatrogasaca ili tamburaši s gajdašem i time je otpoèelo veselje. Nastupila bi ponuda jelom i piæem, gosti bi nazdravljali jedni drugima.  
Nakon odreðenoga vremena zbor bi se postrojio na sredini prostora za slavlje i krenuo izvedbom pjesme koja poèinje rijeèima "Baš na Ivandan" na to bi se pridružili i nazoèni, pjevajuæi skupa. Zbor bi ostajao još na sredini zapoèimajuæi i pjevajuæi pjesme skupa s okupljenim mnoštvom, nakon svake pjesme nazdravljajuæi pojedinim obiteljima, starješinama, poznatim èlanovima povratnicima zajednici. Zatim je svirao ponovno orkestar, sve do pred pola noæi.
 
 

   
   
 
   
reklámtábla  
   
betûvágás  
   
logo tervezés  
   
cégér  
   
home page  
   
nyomdai munkák  
   
   
  Szentendre  
  Stéger köz 7.  
  26 311 519  
  gyorgy@benkovits.hu  
     
 
  Preskakanje vatre

Glava povlašæene obitelji nakon kraæeg pozdrava pristupio bi paljenju vatre za koju se slažu snopovi loze ili hrastovina. Mladiæi bi s glave skidali fesove, rupce bi potapali u vodu iz baève što je smještena nedaleko od vatre, vezali bi ga oko glave i najprije bi najsmjeliji preskoèili vatru. Gledateljstvo bi ih burno pozdravljalo i hrabrilo bi one koji su bojažljiviji. Zatim su skakali preko vatre i prvi parovi, njih bi pozdravljali s još veæim oduševljenjem. I tako je sve trajalo dok god je vatra izdržala.
   
 
 

"Oj dodola, dodola…"
Nakon što je ostao samo pepeo, iz mraka bi se uz gromoglasan smijeh iz mase pojavila dodola. Držeæi u ruci pohabanu metalnu šalicu, zveckajuæi s nekoliko novèiæa u njoj, kazivala bi stihove što poèinju s "Oj dodola, dodola…" Dodola je komièna figura Kišomolje prekrivena sva granèicama vrbe. I ona bi sudjelovala u preskakanju vatre, bojala bi se, ne bi smjela krenuti, i kada bi se za to ipak odluèila padala bi u sred vatre. Šalila bi se, paradirala i pri tome govorila erotske, šaljive poštapalice svima koji bi je ismijavali. Od toga je prasnuo još veæi smijeh. Kada bi prestale šale, neki momak, momci, dogurajuæi baèvu blizu vatre s jednim bi pljuskom vode otjerali dodolu a i vatru bi ugasili.

Ivandanski bal
U jeku preskakanja vatre, dio sudionika spreman je za polazak. Stariji kreæu kuæama, a gosti i sredovjeèni ljudi u neku od gostionica, koje bi bile pripremljene na njihov prijam. Time bi otpoèeo Ivadanski bal. Dvorišni prostor okiæen cvijeæem, viseæim lampionima, sa svirkom tamburaškog orkestra. Uglednici (župnik, veæina starješina, trgovci i zanatlije, s mjesta preskakanja vatre odlaze bez naroèitog oproštaja, jer to æe ionako postati terenom zabave mladih ( 1930., 1936. Gostionica Huzsvik). Svi su znali što slijedi, pa ipak su se svi pretvarali kao da to nije bilo isto što i za njihove mladosti.
 
4.Kupanje u zoru
(Oduvijek su zabranjivali i roditelji i crkveni dostojanstvenici)Kada ih je veæ ostalo malo na mjestu ivandanskog slavlja, momci bi opkolili žar što je još ostala i pomokrili bi je, kazivajuæi usput erotske i šaljive tekstove. Djevojke bi stojale po strani i smješkale bi se.Onaj tko se ne bi pridružio gašenju vatre mokrenjem bio je ili još djeèaèiæ ili nije pripadao skupini		  
 

(Vjerojatno se radi o ostatku neke drevne zdravstvene smotre tijekom koje zajednica provjerava je li mladiæ zdrav te da nije obolio od neke genitalne bolesti). - Ah, kako mi je toplo! èuo bi se iz mraka djevojaèki glas, na što æe jedan od mladiæa - Poðimo, pogledajmo malo Dunav! I potrèali bi prema rijeci. Neki taj obièaj nazivaju još i poganskim krštenjem. Spuštajuæi se do obale, skidali bi se do gola i bacili bi se tada još u veoma hladnu vodu. Netko bi na obali zapalio vatru. Djevojke i momci izlazeæi iz vode stojeæi jedni uz druge, pokrivaèem preko ramena grijali bi se zajedno uz vatru što zraèi toplotom.

   
Prije