Ivanjski dan
  
       
 
  U Sentandriji živi još nekoliko Dalmatina. O tome, na koji naèin su sinovi ovog naroda dalekih jadranskih prostora prije tristo godina, udaljujuæi se od svojeg zavièaja dospjeli u Sentandriju, do danas je nepojašnjena stvar. Neki tvrde da su doseljeni bježeæi pred Turcima, dok drugi, pozivajuæi se na podatke istraživanja govore da su baš Turci sa sobom poveli Dalmatine isprva u Srijem,
na mjesto odbjeglog maðarskog stanovništva, kako bi raspolagali s dovoljno radnika za obraðivanje vinograda, te su iste obitelji kasnije - poslije oslobaðanja od osmanlijske vlasti - krenule prema sjeveru u prostore u kojemu je puèanstvo izumrlo ili je otuda odbjeglo, došavši tako i u Sentandriju. Za višestoljetnog suživota ovdašnji su narodi preuzimali jedni od drugih obièaje. No ipak, brojni su još obièaji, tradicije, svetkovine koje je zajednica saèuvala i koji se brižno èuvaju i prenose unutar obitelji. Od materijalne ostavštine jedva je nešto saèuvano, po koji molitvenik, nož za obrezivanje loze, škrinja, pokrivaè, sitniji predmeti za svakodnevnu uporabu, što se tu i tamo još pronaðu. Dalmatinski jezik koji se koristi u zajednici jedna je vrsta "mornarskog" slavenskog, sliènog hrvatskom, srpskom, miješano sa slovaèkim, u kojemu se krije i po koja arhaièna latinska (dalmatinska) rijeè. Najveæi blagdan Dalmatina je Ivandan (Ivanjski dan), Dan Svetog Ivana Krstitelja, svetkovina ljetne sunèeve mijene. Ovaj drag, veseo blagdan u skladu s tradicijom, održava se u subotu koja je najbliža ljetnoj sunèevoj mijeni, i sada veæ šestu godinu na tržnici Daru na Samar-brdu. Tog dana miješaju se tradicije preuzete sa sjevera kao i neobuzdanost, životna radost juga, saèuvana iz vremena davnih svetkovina u doba Rimljana. Ivandan je ujedno i svetkovina najstarije sentandrijske crkve Svetog Ivana Krstitelja. Time su crkveni, sakralni elementi kao i elementi proštenja i osloboðenog poganskog rimljanskog slavlja istodobno prisutni na tim priredbama. Slavlje u potpunosti pokazuje zanimljivu krivulju što poèinje sa strogim, discipliniranim crkvenim obredom srednjovjekovna tipa i traje sve do zajednièkog kupanja u zoru.
 
 

   
   
 
   
reklámtábla  
   
betûvágás  
   
logo tervezés  
   
cégér  
   
home page  
   
nyomdai munkák  
   
   
  Szentendre  
  Stéger köz 7.  
  26 311 519  
  gyorgy@benkovits.hu  
     
 

1. Okupljanje
Obitelji se okupljaju pred crkvom Svetoga Ivana Krstitelja, pred Klisom. Tradicija koja se uz to vezuje je da su za taj blagdan svi dalmatinski starješine u kuæi i svi èlanovi obitelji došli kuæi. Trgovci i laðari isto tako kao i putujuæi momci-zanatlije.
 
   
 
Sluge, radnici u vinogradima, nadnièari takoðer bi tada dobili slobodan dan. Za tu prigodu svi bi se pojavili u najljepšoj svojoj odjeæi. Muškarci su na sebe odjenuli skupe crne prsluke s gumbima i stavljali fes na glavu, a mlade i starije žene crne haljine s bijelim mletaèkim èipkama oko vrata. Mlade bi djevojke odjenule haljine od plavog tafta. Obiteljske starješine pozdravljaju se meðusobno te skupa s okupljenim muškarcima odlaze na kor u crkvi. Žene i djeca zauzimaju mjesto u prizemnom dijelu unutrašnjosti crkve.
 
  2. Sveta misa
Sveta misa održavana je na latinskom a propovijed na dalmatinskom jeziku. Na koru su muškarci misne pjesme pjevali dalmatinski. Vjerojatno su višeglasni muški pjevaèki zborovi, klape koje i danas postoje u Dalmaciji bile prethodnice u tome, a na misi su se pjevale gregorijanske sakralne pjesme.
Po završetku misnoga slavlja, obitelji bi pratnjom dalmatinske zastave, krenule na groblje. Posebna privilegija i èast pripala bi osobi kojoj je povjereno nošenje dalmatinske zastave.Na Samar-brdu, ljudi bi stojeæi na ulaznim vratima svoje kuæe pozdravljali sudionike mimohoda. U mimohodu na proèelju sa zastavom, sudionicima se nudila rakija, pružajuæi i nazdravljajuæi njome iz èuturice znancima.
 
3. Groblje
Procesija bi vodila na groblje, gdje bi starješine najprije odlazili do obiteljske grobnice, dok bi se sa zastavom išlo do križa. Žene bi nosile cvijeæe, možebitno ivandanske vijence, a na djeèje grobove polagale bi košarice sa sušenim voæem. Kod grobova bi se zadržavalo oko pet minuta, a zatim bi se vraæalo do središnjega križa. Ovdje bi se otpjevalo po tri-èetiri pjesme na drevnom dalmatinskom jeziku i na kraju jedna prigodna pogrebna pjesma.
Iz groblja su muškarci u meðusobnom razgovaru krenuli na mjesto ivandanskog slavlja, ili koèijama - ako je održano kod Stare vode (1936) ili šetajuæi ako se okupljalo kod Csapás-a. Meðuvremeno bi žene svratile do kuæe, kako bi na mjesto ivandanskog okupljanja ponijele uljane lampe, tople rupce, kolaèe, vino i drugo		  
     
   
  Prije